Jigoro Kano

džudo škola

Džudo ili Judo (izvorno) je osnovan 1882.godine u malom budističkom hramu Eishoji u Japanu.Jigoro Kano je u svojoj mladosti izučavao razne škole jiu-jitsua, prvenstveno Tenshin shinyo ryu i Kito ryu jiu jitsu. Jigoro Kano bio je sitne konstitucije pa je shvatio da samo izuzetnim poznavanjem tehnika i principa može da pobedi jače i veće protivnike.Tenshin shino ryu škola bila je poznata po tehnikama poluga i zahvata te udaraca, dok je Kito rzu jiu jitsu škola bila poznata po tehnikama bacanja.Vežbajući Kito ryu jiu jitsu Kano je dostigao vrlo visok nivo i lider škole Hachinosuke Fukuda dodelio mu je titulu Menkyo kaidena, naslednika škole.Na jednom treningu priznao je Kanu da od sada Kano počinje učiti njega. Interesantno je da je kćer Fukude, Keiko Fukuda, kasnije postala učenica Kana i da je danas žena sa najvećim džudo zvanjem, crni pojas 10. Dan i živi i aktivno trenira u Americi.Jigoro Kano bio je vizionar i osetio je da su borilačke veštine na zalasku popularnosti ponajviše zbog lošeg pristupa na treninzima pa je tako došao na ideju da napravi transformaciju i promeni cilj koji je tada bio prvenstveno povređivanje i ubijanje protivnika, u jedan puno plemenitiji aspekt koji borilačke veštine imaju. Tako je stvorio Kodokan džudo, školu koja je u svom početku okupila 9 učenika koji su u malom budističkom hramu počeli da vežbaju džudo na 12 tatami strunjača.
U početku su svi osporavali vrednost džudoa jer se vežbanje izvodilo sa manjim brojem opasnih tehnika, no dilema je rešena u meču organizovanom od strane policije koja je bila zainteresovana za uvođenje jednog sistema za obuku policajaca.Meč je održan u 15 borbi između predstavnika nekoliko škola jiu-jitsua i Kodokan džuda. Trinaest borbi dobili su borci Kodokana, a dva su meča proglašena nerešenim. Od tada džudo se uvodi u sve institucije, vojsku, policiju, škole i univerzitete.

Razlog efikasnosti džudoa prvenstveno je u uvođenju randorija(slobodnog napada i odbrane) koji je postao mesto gde se sva naučena tehnika pokušava izvesti u uslovima najbližim slobodnoj borbi. Tako je u randoriju čitav niz tehnika doživeo svoju pozitivnu evoluciju. Na zdravim temeljima koje je postavio, Kano je uspeo da izgradi veštinu koja se neprekidno razvija i koja se nikada nije podelila na stilove, jer pravila i principi su jasni i sve što može da se primeni lako se uklopilo u džudo(puno je tehnika nastalo kasnije, a neke su uvedene i iz srodnih stilova rvanja i sambo-a).
Kano je bio vrlo uticajna osoba, bio je i ministar sporta, te je svojim internacionalnim karakterom uspeo da proširi džudo po celom svetu. Slao je misionare džudoa, svoje učenike, u svet. Takođe, vrlo je pozitivno uticao na očuvanje tradicionalnih borilačkih veština jer je pozivao i sarađivao sa mnogim majstorima kojima je davao mesta u Kodokanu kako bi podučavali svoju veštinu.
Takođe, bitno je istaći da je uspeo da u ideji džudoa premosti podelu Japana na tradicionalni i moderni, tako što je obnovio školu Buttokukai (škola za izučavanje ratničkih puteva) i u njoj postavio svoje najbolje učenike. Buttokukai je opstao do danas iako je nakon drugog svetskog rata spaljen jer je bio škola koju su svi japanski oficiri i podoficiri morali proći pa su je Amerikanci smatrali izvorom japanskog imperijalizma.

Džudo meč

džudo škola

Danas je Buttokukai škola u kojoj po tradicionalnim idejama rade majstori aikidoa, džudoa, karate-doa, kenda i tradicionalnih samurajskih veština. Jednom godišnje održava se i turnir “crveni i beli” kojim se “odmeravaju snage” istočnog i zapadnog Japana.
Džudo je postao olimpijski sport 1964. godinie na Olimpijadi u Tokiju. U apsolutnoj kategoriji, na opštu tragediju japanaca, pobedu je odneo Anton Geesink iz Holandije.
Nije slučajno izabran Tokio, prestonica zemlje kolevke džudo sporta, a takmičenje je održavano u čast osnivača džudoa- Jigora Kana.
Borbe su održavane u novoizgrađenoj hali “Nipon Budokan” i sadržavale su tri težinsk (laka do 68kg, srednja do 80kg i teška preko 80kg) kao i apsolutnu (otvorenu) kategoriju.

Jigoro Kano, tvorac džudo sporta

Profesor Jigoro Kano (1860.-1938.) je sa 18 godina počeo da se bavi borilačkim veštinama. No brzo je shvatio da mu je napredak otežan činjenicom da je fizički bio jako slab i krhko građen. Naime, većina JiuJitsu stilova je uz tehniku zahtevala i mnogo snage. 1882. godine, nakon što je stekao majstorsku titulu u nekoliko vrsta JiuJitsua odlučio je razviti borilačku veštinu koja bi omogućavala slabijim osobama da pobede mnogo veće protivnike.
Sa svojih 9 učenika osnovao je Kodokan institut i razvijao ono iz čega će nasati Džudo (na japanskom jeziku Nežni put). Džudo je postao izuzetno popularan ve 1886. kada je policija grada Tokija organizovala turnir “Džudo Vs JiuJitsu”. Ukupno se održalo 15 mečeva , a džudo ekipa je ubedljivo pobedila. Džudo je ubrzo postao deo Japanskog školskog obrazovanja, a počeo se širiti i po celom svetu.
Džudo je ušao u program Olimpijskih igara na Igrama u Tokiju 1964. godine i to samo za muškarce. Za žene je džudo uveden tek na Igrama u Barseloni 1992. godine.

Oprema

Judoke(džudisti) treniraju u specijalnoj vrsti kimona koji se zove Judogi (Gi na japanskom znači -odeća). Judogi se veže posebnim debelim pojasem koji odgovara judokinom rangu.

Tehnike

Takmičarski džudo se većinom bazira na tehnikama bacanjima (nage-waza), koje se dele na ručne tehnike (te-waza), bacanja preko kuka (koshi-waza) i nožne tehnike (ashi-waza). Džudo se sastoji i od tehnika u parteru (katame-waza) koje se kele na držanja (osaekomi-waza), gušenja (shime-waza) i poluge na rukama (kansetsu-waza).
Parter je prilično zanemaren u takmičarskom džudou jer se, zbog atraktivnosti, borbe prekidaju vrlo brzo ako jedan od takmičara ne napravi značajan napredak. Tehnike džudoa se na treningu uče radeći “u prazno”, s partnerom koji se “pušta” i u laganom sparingu s partnerom (randori).

Pravila olimpijskog džudoa

Džudo meč se održava na mekanoj podlozi (Tatami strunjača), veličine u proseku 15×15 metara. Dva metra sa svake strane čine “sigurnu zonu”, ograničenu crvenom linijom. Izvan crvene linije nije dozvoljeno izvoditi bacanja, no ako bacenje započne unutar tatamija, a bačeni takmičar padne unutar sigurne zone, bacanje se smatra valjanim.
U meču se može pobediti:
1. Bacanjem
2. U parteru (gušenjem, polugom i zahvatom držanja)
3. Na bodove

Pobeda bacanjem

Ako protivnika bacimo na leđa s razumnom količinom snage, zaradili smo 10 poena (ippon) i istog trena pobeđujemo. Ako ga bacimo s razumnom količinom snage, ali bez potpune kontrole bacanja, a protivnik padne delimočno na leđa dobijamo 7 poena (waza-ari).
Za uspela bacanja koja su ipak bila lošije izvedena i ne zaslužuju ippon ili waza-ari dodeljuje se niži poen Yuko (5 poena) za bacanje na bok. Važno je napomenuti da oni nisu kumulativni, znači njima je nemoguće pobediti, čak i ako ih tokom borbe zaradite 100. Pobeda se može ostvariti samo istekom vremena, odnosno pobednik je onaj koji skupi više tzv. malih bodova u toku borbe.

Pobeda u parteru

Ako je protivnik bačen nekom tehnikom, na kojoj nije zarađen ippon, borba se može nastaviti u parteru. Poenta je protivnikova leđa ili barem jedno rame kontrolisati odnosno prilepiti za tatami i držati ih tako: 20 sekundi (ippon), 15 sekundi (waza-ari), 10 sekundi (Yuko).
Takođe, ako je jedan od takmičara ranijim bacanjem zaradio waza-ari i u parteru zadržao protivnika 15 sekundi (i time zaradio još jedan waza-ari) on pobeđuje. Osim držanjem, u parteru se može pobediti gušenjem ili polugom na ruci (u tom slučaju se protivnik izvlači iz zahvata tako da 3 puta tapka po vama ili parteru i samim time, automatski gubi meč).

Pobeda na bodove

Ako dođe do toga da niti jedan borac nakon isteka vremena nije zaradio ippon ili 2 waza-arija, odlučuju bodovi. No kako je već napomenuto Yuko nije kumulativni, pa u slučaju da prvi borac ima 3 Yukoa, a drugi borac 1 Waza ari pobeđuje drugi borac!
U slučaju da oba borca imaju isti broj Yukoa i Waza arija, pobednika odlučuju sudije.

Ocenjivanje znanja

Judoke (džudisti) su rangirani u skladu sa svojim znanjem i rezultatima postignutim u borbama. Postoji 6 učeničkih (“Kyu”) i 10 majstorskih (“Dan”) zvanja s pripadajućim obojenim pojasevima.

 Rang          Japanski naziv  Boja pojasa
 6 Kyu  rokyu  beli
 5 Kyu  gokyu  žuti
 4 Kyu  yonkyu  narandžasti
 3 Kyu  sankyu  zeleni
 2 Kyu  nikyu  plavi
 1 Kyu  ikkyu  braon
 1 Dan  shodan  crni
 2 Dan  nidan  crni
 3 Dan  sandan  crni
 4 Dan  yodan  crni
 5 Dan  godan  crni
 6 Dan  rokudan  crveno-beli
 7 Dan  shichidan  crveno-beli
 8 Dan  hachidan  crveno-beli
 9 Dan  kudan  crveno-beli
 10 Dan  judan  široki beli

Pre nego što je Jigoro Kano stvorio džudo, učitelji su učenicima izdavali diplome i svitke teksta koji su svedočili o njihovom napretku. Kano je započeo moderni sistem kada je 1883. dvojici svojih starijih učenika (Shiru Saigou i Tsunejiru Tomiti) dodelio status shodan. No čak ni tada nije bilo razlike u izgledu između njih dvojice i ostalih učenika, jer tada Kano još nije bio izmislio Judogi pa su učenici trenirali u tradicionalnim kimonima. 1907. Kano je predstavio Judogi kakav poznajemo i danas te su se počeli upotrebljavati pojasevi, za početak samo beli i crni.
Pojasevi druge boje su došli u upotrebu tek kad se džudo počeo praktikovati izvan Japana. Mikonosuke Kawaishi je počeo podučavati džudo u Parizu i uvideo je da učenici-zapadnjaci brže napreduju kada imaju razne boje pojaseva kao vizuelni dokaz svoga znanja.